Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
Fin je sjedila nasuprot nje, šalica indijskoga čaja u njezinim malenim rukama, pogled odsutan i nekako tužan. Rue dobije nagon da zagrli staru prijateljicu ali stoički ostane sjediti nasuprot nje, sporo ispijujući malene gutljaje crvenog čaja.
„Čekam da počneš govoriti i da se pokušaš opravdati za sve što se dogodila u protekla 24 sata, Finn. Barem pokušaj“, Rue je navaljivala ali nije znala kako drugačije. Prije ili kasnije će morati saznati što se dogodilo. Nadala se da će prevladati ono prije nego ono kasnije.
„Prije tri godine, kao što i sama znaš, otišla sam obaviti istraživanja na Tajlandu. Mogućnost koja se događa samo jednom u životu, ja sam ju morala iskoristiti. Ostavila sam te samu, i jako sam žalila to, ali morala si sama osamostaliti se, jer odrasli čovjek već jesi. Postala si to već u mlađim godinama. Ostavila sam te, ali ostavila sam ti mjesto gdje možeš živjeti i to mi je davalo nekakav osjećaj sigurnosti... Osjećaj da sam zbrinula na neki način za tebe.
Prilagodila sam se brzo tamo. Ubrzo sam imala stalan posao, krevet na kojem spavam, reputaciju, prijatelje. Odlučila sam napustiti svoje sigurno, stabilno mjesto i posao nakon godinu i pol, jer to nije bilo ono čemu sam se nadala. Iščekivanje, znatiželja, izvanredne stvari, avantura! Htjela sam više i zato sam otišla u Irsku. U jednom malenom selu sam si našla sobicu, dane sam provodila lutajući šumama... Da si ih barem vidjela, Rue! Bila bi oduševljena... Slikala sam puno, uskoro ćeš vidjeti fotografije, ne brini se“, ona odsutno potegne pramen svoje duge tamnoplave kose „Sami dolazak to tog malog mjesta je trajao šest mjeseci... Putovala sam na sve načine, jer nisam htjela prihvatiti najjednostavniju opciju i samo odletiti do Irske. Pješke sam prelazila do brodski pristaništa, putovala sam trošnim busevima, starim autima, vlakovima, kanuima, kruzerima... Svime i svačime samo da dođem do svojeg odredišta i da ostanem tamo kraće vrijeme. Ali nešto se dogodilo, kako se uvijek i događa. Zaljubila sam se, ali ne samu u zemlju već i u muškarca, i on u mene“, ona zastane.
„Zato su i dolazile sve one poruke!“ Rue vikne iznenađeno. „Zato su i bile na engleskom jeziku i to na svim naglascima! Mora da je tvoj ljubavnik nešto pokrenuo, neku akciju da te vrati, Finn! Možeš li to vjerovati!?!“ ona njoj to reče, zamišljajući romatični scenarij koji se vjerojatno odvijao upravo sada.
Ali Finn samo odmahne glavom.
„Ne vjerujem. On je umro od raka kože prije dva mjeseca“, suza joj sklizne niz obraz i ona šmrcne.
Rue se ipak digne, sjedne pokraj nje i utješno ju zagrli. „Ne mogu vjerovati“, reče.
Ova se plaho nasmiješi. „Ne mogu ni ja vjerovati da si ti takav romantičar“ i obujmi ju jednom svojom rukom, sada obje čvrsto zagrljene.
„Nedostajala si mi“, reče Rue.
„I ti meni, kćerkice.“ Finn ju je nazvala nadimkom koji je uvijek koristila za nju i ona osjeti kako joj suze silazile niz obraze.
„Ne mogu vjerovati“, reče.
„Ni ja“, Finn se složi s njom.