Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
Djevojka je nepomično sjedila na dasci pokraj velikog prozora koji je bio okrenut prema mirnoj strani grada, na onoj u kojoj je tekla tamna rijeka i preko koje je bio most na kojem ste mogli gledati izgubljena tijela kako idu gore dolje, neumorno tražeći iznova i iznova, osobe i živote koje nikad neće moći biti nađeni.
Zapljena cigareta joj je bila u tanašnoj ruci i nemarno je visjela pored nje, dim putujući u zrak oko nje a pepeo je padao na stari tamni parket. Nije se bojala požara ili bilo kakve nezogde u stanu jer nije bio njen.
Zidovi su bili tamne boje, prekriveni starim umjetninama koje su bile, više-manje, ukradene. Znala je puno činjenica o stanu u kojem se nalazila kao i o vlasniku starog stana. Ona je živjela već dulje vrijeme u njemu i znala je da će biti primorana da prije ili kasnije pronađe vlastiti stan i dom, ali nije htjela razmišljati o samostalnom životu u ovako ranom razdoblju njezinog života.
Tiha klasična glazba je dolazila iz njezinog novog, modernog sterea koji je bio prije dva tjedna ugrađen u zid nasuprot prozora. Nije mogla raspoznati autora, ali je uživala u melodiji, toliko tihoj da ju je jedva čula, ali trebala je taj najmanji napor samo da se potrudi oko nečega.
Začuje malo glasniji zvuk telefonske sekretarice, jer je odbijala javljati se na telefon u stanu za koji su svi mislili da je napušten.
Muški glas počne: „He's trying to prove to you that he's not depressed. Terrible love is good... It's the only kind of love. That was.. retarted.“
Ona zbunjeno pogleda sekretaricu, začudivši se stranom muškom glasu. Da li bi se trebala javiti? Bolje da ne, ne zna ni sama o čemu se radi.
Muški glas nastavi: „But than again, what do I know about love. It's really stupid from me to even try to justify his doing. God, I'm stupid. Just forget everything that I told, can you? Okey, bye.“
Ona samo odmahne glavom i odluči da se neće upletati u tuđi život. Možda je netko zvao krivi broj, možda je ovo jedna velika pogreška i ona nije trebala čuti ništa od toga. Ali svejedno, bila je zaintrigirana. Tko pokušava nekome dokazati da nije u depresiji? Da li je osoba govorila muškoj ili ženskoj osobi? Čija ljubav je grozna?
Rue zadrhti jer je voljela praviti se da je detektiv i da rješava slučajeva poput ovoga. Ali nikad nije bila dovoljno mirna i staložena da postane nešto takvo. I premda su njezine dedukcijske vještine bile precizne u većinu slučajeva ona ih je voljela koristiti u privatne svrhe, nikad ne odavajući drugima kako je nešto mogla shvatiti prije njih. Ona uzdahne jer shvati da ne želi razbijati svoju glavu s takvim stvarima.