Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
Njegova brada ju je škakljala po obrazima a ona se smijala iz srca, obožavajući kako je ponekad bio nemaran u najmanjim stvarima, poput neobrijanog lica ili zaboravljene vode na štednjaku.
Tako bi ju budio svaki dan, svojim licem uz njezino, poljupcima niz usne i natrag. Svaki dan bi se svježije probudila, osjećala se preporođenom, i premda je svaki dan bila kod njega, njemu nije smetalo. Njoj još manje.
Svaki dan joj se činio kao mjesec zajedništva i osjećala se kao da ga zna cijeli život. Bilo je nekih stvari koje je voljela kod njega i koje su je držale tako blizu njemu. Znala je da i on isto osjeća, jer takva ljubav se nije mogla glumiti. Niti pod koju cijenu.
Ona umorno odahne i gurne svoju glavu bliže njegovoj i poljubi ga, kratko i slatko, uživajući u ukusu njegovih usnica na njezinim. Jezici su im se i dalje doticali, jer ni jedno nije htjelo odmaknuti svoje usne jedno s drugoga.
„Postajemo ovisni jedan o drugome“, on joj reče.
„Što je u tome loše?“ ona ga zapita zaigrano s osmijehom koji joj nije silazio s lica već mjesecima.
„Ništa, apsolutno ništa“, on joj reče, strovali se na nju kao kugla snijega i počne ju ljubiti, ljubiti kao da ju nije ljubio godinama. Strastveno, ali opet nježno, njegove ruke na njezinima i nigdje drugdje. Govorili su usnama i jezicima i nikako drugačije.
Ona počne mrmljati uzbuđeno, ali ne odgurne ga od sebe već ga približi bliže, kao da je htjela osjetiti njegovo stvarno tijelo na njezinom. Bio je poput droge, bio je poput sunovrata u propast. Blaženu, očekivanu propast.
Sjetila se da bi trebala posjetiti svoj stan, zaliti biljke za koje nije marila, počistiti prašinu sa polica i stolova, oprati prozore od snažnih naleta kiše. Trebala je posjetiti mjesto u kojem je prije živjela. Prije svega ovoga.
Ona ga još jednom snažno poljubi, odgurne ga ispod sebe i izmigolji se iz kreveta, pažljivo pazeći da na njega ne stane na putu do izlaza.
Navuče na sebe traperice i crveno pamučnu košulju, zakopča ju i produži do cipela i torbe na drvenom parketu. Navuče svoje martensice, stavi torbu na jedno rame, a na izlazu stavi na sebe debeli montgomery. Pošalje Bryanu poljubac i izađe iz stana.
Duboko udahne i osjeti udarac u prsa, kao nekakva neočekivana samoća jer nije mu bila blizu.
K vragu, pomisli i hrabro nastavi iz zgrade. Teška vrata još težije otvori a vani ju zateče ružno, nepogodno vrijeme. Izvuče svoj kišobran i širom ga otvori i krene nasuprot vjetru i naletima kiše prema Javorovoj ulici, tri bloka dalje. Nije voljela nikakvu vrstu transporta, osim vlakova i hodanja noge na nogu.
Poznata crna zgrada joj dođe pred oči i ona se sjeti svih godina koje je provela tamo, uživajući u samoći koja je postala dio nje. Za tim vremenom sada nije više čeznula.
Klikne gumb susjede na interfonu i počeka njezin odgovor. Žena joj odmah otvori vrata a ona samoj sebi kimne, jer neke stvari se nikad ne mijenjaju.
Uđe u stari lift u koje su mogle ući samo dvije osobe, zatvori pomoćna vratašca i stisne gumb za drugi kat. Kutija se sporo podigne prema gore, ali ona je bila strpljiva. Pažljivo zatvori vrata iza sebe i produži prema vratima poznatog stana.
Nespretno stavi ključ u ključanicu i okrene tri puta, svaki put osjećajući kako se boji onoga što će naći iza vratiju, premda je znala da nema ničega iza.
Glavna prostorija se nije promijenila, namještaj je bio na mjestu, čak i velika zelena biljka u kutu je donekle bila živa, zastori su bili podignuti i puštali sivu svjetlost u prozor a neprestana kiša je ulazila kroz jednu rupu na drugom staklu prozora na mali kauč i močila ga.
Ništa se nije promijenilo, ona pomisli. Sve je ostalo isto kao kad sam i otišla, neka tuga joj je ulazila pod kožu i ona je se htjela otarasiti, znala je da mora brzo otići iz stana.
Nevoljko se došeta do sekretarice, stavi ključeve do nje. Klikne bljeskajući crveni gumb i presluša poruke. Ni naznaka onih čudnih engleskih pozivatelja. Odahne sretno.
Prošeta do svoje spavaće sobe i zastane na ulaznim vratima. I premda je ispraznila sve ormare i police, odnijela ono malo što je posjedovala kod Bryana nije se moglo promijeniti da je itko živio u stanu do prije malo, ali na krevetu, sada samo madracu je ležala Finn, prijašnja vlasnica, odnosno i sadašnja vlasnica stana. Rue se smrzne na mjestu, ne vjerujući svojim očima.
U pozadini je mogla čuti dobro poznatu poruku.
„He's trying to prove to you that he's not depressed. Terrible love is good... It's the only kind of love. That was.. retarted. But than again, what do I know about love. It's really stupid from me to even try to justify his doing. God, I'm stupid. Just forget everything that I told, can you? Okey, bye.“
Gubila se na rubovima, osjećala je nesvijesticu, osjetila je tvrdi pod pod svojim prstima.