Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
„Jednu crnu, bez šećera, veliku, za van“, ona reče polu-mamurno dječaku iza štanda i pruži mu deset kuna. Odmagli prije nego što joj je mogao vratiti višak. Nije voljela primati natrag sitniš.
Obujmi objema rukama veliku čašu i počne piti kavu, i dalje u pokretu, svako malo gledajući si preko ramena da uhvati nekoga kako čudno promatra ju iz dalje ili nešto slično. Osjećala se paranoično i nije se mogla otarasiti tog osjećaja. Ušao joj je pod kožu.
Također joj je i hladnoća ušla pod kožu pa se lagano tresla. Zato je i kava bila rješenje za nešto poput podhlađivanja. Brzo bi ju razbudila, bila bi hiper-svjesna svega oko sebe i jako, jako osjetljiva na dodire, zato je izbjegavala piti kavu u mnoštvu.
„Rue?!“ neko se zadere iza nje, ona prene na trenutak ali onda prepozna glas i brzo odahne. To je bila, nitko više nego Land, bivša Bryanova cimerica. Ona dotrči do nje, dotakne ju za mišicu i poljubi u obraz. Rue se plašljivo, ali i sramežljivo udalji jedan korak od čudnovate djevojke i nasmiješi joj se.
„Što ti radiš ovdje? Dugo te nisam vidjela u ovom kvartu“, Land joj kaže optužujući.
„Samo sam skoknula po kavu“, ona joj reče. „Bryana nije bilo kada sam se dignula ujutro, kave nije bilo nigdje, ili ju barem nisam mogla pronaći... Nevažno... Samo sam htjela malo svježeg zraka i dobre kave.“
Land se nasmiješi jer je shvaćala.
„Čuj, ja sam samo u prolazu, ali skokni do mene, okej? Znaš gdje sam?“ Rue kimne glavom. „Dobro onda, znat ćeš me pronaći. Pozdravljam te“, mahne joj i otiđe.
Rue prošeta par koraka sve dok ne dođe do male drvene klupice, sjedne se na nju i počne završavati ispijati zadnje gutlje tople kave. Bila je oduševljena Land i njezinom simpatičnom pojavom, ali nešto ju je smetalo kod tamnokose i plavooke djevojke s cvijećem na majici i s fotoaparatom u ruci. Nije mogla točno odrediti što, ali... Uvijek je bilo prisutno.
Ona pogleda u smjeru gdje je prije malo nestala djevojka, slegne ramenima i nasloni se na klupicu, uživajući u svježem zraku.
Osjećala se malo bolje nakon cijele krize s Finn i čudnovatim pozivima, ali i cijele zbrke s vriskom, kojega je, nažalost, čini se, izmislila samo. Ali i dalje joj se činio ništa manje stvaran, a ona se nije osjećala ništa bolje.
U tom trenutku joj nije nedostajao Bryan i to ju je iznenadilo, pa je počela malo teže disati jer je na trenutak zaboravila na svojeg ljubavnika. Zašto je nekad tako bezbrižna? Trebala bi biti malo svjesnija stvari oko nje.
Duboko uzdahne i pokuša razbistriti svoje misli i zaboraviti na još jedan trenutak Bryana i uživati u svježem zraku nego u svojim brigama.