Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
Rukama je sporo dizala rubove svoje majice prema gore, otkrivajući dijelić po dijelić svoju svježe, svijetle kože. Dečko je zavaljen gledao ju s kreveta, grickajući svoju donju usnicu. Znao da je da ne nosi svoj grudnjak i nazirao je njezine male bradavice kroz tkaninu. Bio ju je željan više nego što je ona i mogla pretpostaviti.
„K vragu, Rue. Može li to ići sporije?“ on ju upita nekako zagušenog glasa.
Ona se vrckasto nasmije i mahne prstom lijevo-desno, poručujući mu da ušuti i da ne namjerava stati u svojem zločestom naumu. Kada je uspješno skinula cijelu majicu, prebacila ju preko glave i bacila ju na pod, približila mu se, sada u toplesu i crnim boksericama, tamo crvene kose do koljena, bez trunke šminke na licu i sa nezaustavljivom željom za dodirom.
Bryan je bio savršen odabir jer je znala ga i prije pozvati na noć ludog vođenja ljubavi, pa se nije zaustavila i da sada ostvari jednu. Osjećala je žudnju i bila je željna seksa.
On ju povuče svojim rukama prema sebi i posjedne u svoje krilo. Ona svoje ruke stavi oko njegovog vrata i opusti se u njegovom zagrljaju. Gledala je topao zalazak Sunca kroz mali prozor nasuprot kreveta na devetom katu njegove zgrade dok joj je on polagano ljubio vrat i silazio prema dolje, na njezine grudi i njezin trbuh.
Uživala je u toplini njegovog tijela i sama je sebi nevoljko priznala da je on sve što je trebala sve ovo vrijeme.
Ne samo kao tijelo, već kao Bryan. Osobi kojoj je mogla vjerovati.