Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
Bryan ju je mirno promatrao naslonjenu na prozorsku dasci, nemirna ruka držeći upaljenu cigaretu. Svakim danom je sve više pušila, i nije ju nikako mogao odvratiti od te odvratne navike.
On je u rukama držao bocu pive i sporo odpijao gutalj po gutalj. Nije znao što joj reći, ali ona je i dalje uvlačila, dim po dim, sve dok ne bi upalila novu cigaretu i ponavljala svoju rutinu.
„Možeš li prestati pušiti? Barem za danas, Rue? Za mene. Ništa ozbiljno se nije dogodilo. Diši, smiri se, Rue.“
Ona se počela tresti, u nemogućnosti da se smiri. Bila je duboko potresena i nije mogla pravilno disati. Ugasi cigaretu u maloj pepeljari. Okrene se prema nju. Probode ga svojim pogledom, svojim hladnim plavim očima.
„Trebala bih se smiriti, zar ne? Okej, dišem. Vidiš?“ zadirkujući podigne svoje obrve i pogleda ga, smiješeći se.
„Nije to ono na što mislim. Trebaš pustiti malo odgovornosti. Hajde, Rue. Ti to možeš“, htio je da bude mirna i u njegovom naručju, zaštićena od svega.
Priđe mu, sasvim sporo i polako, sjedne pokraj njega i obgrli ga jednom rukom. „Biti ću ja redu“, ona reče njemu, ali njemu je više izgledalo da govori sama sebi. „Sve će ovo proći, zaboravit ću brzo ja, ovo. Zar ne, Bryan?“
On nju zagrli objema rukama i osjeti kako se njezino disanje normaliziralo, postalo malo manje napeto i uzbuđeno.
„Sve će biti apsolutno u redu. Vjeruj mi.“