Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
Vjetar je puhao bjesno u naletima toliko jakima da je ona osjećala na trenucima kako gubi tlo pod svojim nogama. Nije ju bilo strah jer je znala da će se dočekati na nogama ali je bilo nečega opasnog u igranju života i smrti po ovakvom vremenu. Nije htjela izgubiti jedinu vrijednu stvar u svoje životu. Samu sebe.
I dalje se osjećala krhko i ranjivo od posljednjeg susreta. Nije bila spremna za još jedan, jer nije spremna za takvu bliskost u tako kratkom vremenu. Osjećala se kao da je u krleci i nema izlaza iz nje pa je zauvijek zatočena u njoj. Nije mogla disati, ali znala je da bi trebala, da mora barem pokušati. Bojala se da je zaboravila kako jer se oslanjala na Bryana i najviše na njega. On je bio njezin zrak, ali ga opet nije htjela, jer se osjećala kao da uzdiše otrov i sporo umire.
Toliko o romantičnosti pomisli ogorčeno, jer u njezinoj glavi nije bio dobrih stvari, prevladavao je samo pesimizam u njezinom životu.
Ali morala je barem priznati sebi da je pokušala, ako išta. Potrudila se biti netko drugi, netko važniji. Netko bolji.
Telefon na malom radnom stolu je sada zvonio bez prestanka od onog prvog čudnog poziva. Više se glasova izmjenjivalo, kao da govori više ljudi, ali uvijek isti govor je bio. Rue se sada već polako počela bojati, ali nije htjela pretjerivati i napraviti galamu oko ničega važnog. Osjećala se tužno jer se nikome nije mogla povjeriti i reći mu što se događa, kako se boji tih poziva ali da uporno dolaze svaki drugi dan, i to baš u vrijeme kada je doma.
Znala je da je mogla olako sve ispričati Bryanu, sitnicu po sitnicu, ali nije sebi htjela priznati da se nešto drugačije od normalnog događa u njezinom životu. Čudni pozivi, iznenadna bliskost... Sve ju je to uhvatilo nespremnu. Nije očekivala da će se njezin život toliko promijeniti samo zbog jednostavne odluke da nešto promijeni. Jer nije vjerovala u promjene, nije vjerovala u takve stvari. Ali potajno je uvijek to htjela, željela, čeznula... Sve to. Cijeli taj čudni, jebeni paket sa najnevjerojatnijim stvarima.
Dečkom. Srećom. Maloj nezamislivoj promjeni i iznenađenju.
Sada je već trčala prema vratim Bryanove zgrade, ne pazeći gdje zakoračuje, samo trčeći, noga ispred noge da dođe što prije, što žurnije kod njega. Kod njega, samo kod njega.
Otvori nespretno ulazna vrata, topli nalet zraka ju skoro obori na trenutak, ali svejedno potrči prema vratima lifta i manično počne udarati po pucima.
Nakon par sekundi se otvore vrata lifta, ona uskoči u njih i stisne broj 7. Nasloni se na ogledalo, ne usuđujući pogledati vlastiti odraz. Onda duboko udahne i pusti zrak van iz svojih pluća. Osjeća li se bolje? Možda. Ili ne.