Rue Caplin, 21
“I think perfection is ugly. Somewhere in the things humans make, I want to see scars, failure, disorder, distortion.”
- Yohji Yamamoto
0. I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
Pomalo dezorijentirano i uplašeno, ona uhvati kutiju cigareta iz džepa svojih traperica i nespretno izvadi jednu cigaretu, plašljivo ju upalivši. Uzme dim, dva i izdahne dim i dalje promatrajući pozorno usnulu Finn na madracu, na krevetu, u prostoru u kojemu je živjela prije malo.
U posljednja dva sata, deset puta joj je ostavljena ista poruka na sekretarici. Nakon prvih deset minuta se sjetila izvaditi svoju malu Nokiu i poslati poruku Bryanu, javljajući mu da je nešto iskrsnulo i da se ne brine za nju. Ona se dovoljno brinula sama za sebe. Strah ju je i dalje držao na isto mjestu, odbijala se pomaknuti i milimetar, premda je znala da bi bilo bolje da odmah istrči glavom bez obzira iz stana. Jednostavno nije mogla.
Duboko udahne i pokuša raščistiti svoje misli. Kada je zadnji put vidjela Finn? Kada je otišla na Tajland, ona odgovori sama sebi, i ostavila mi stan na čuvanje.
Finn je znala bolje od ikoga da je Rue još jedna izgubljena duša i da nije imala gdje nakon srednje škole. To je bilo prije tri godine. Finn joj je u potpunosti vjerovala jer je znala da Rue neće spaliti ili uništiti stan do temelja. I Rue je njoj vjerovala, ali nakon toliko mjeseci, godina izbivanja ona je izgubila svaku nadu da će se Finn vratiti. Odustala je od nje, zato ju je sada zanimalo zašto se vratila.
Njezina zapetljana tamnoplava kosa je bila skupljenja na njezinom zatiljku, ruke su joj bile ispod glave, stvarajući svojevrsni jastuk. Nije bila prekrivena ničime pa joj je tijelo lagano drhtalo. Rue osjeti žaljenje jer se sjeti kako joj je ona mnogo puta pružila topli napitak i krevet nakon kišnog dana.
Rue se sjeti debele deke na dnu ormara i nevoljko se podigne, cigarete i dalje u ruci i dovuče se do ormara. Pronađe deku i omota je oko Finn. Pogleda ju još jednom na vratima i odšeta se, nekako sada lakše disajući, do kuhinjice. Pronađe malu lonac za vodu, postavi ju na štednjak i pretraži ormariće za bilo kakvu vrstu čaja, kave ili kakaa. Nezadovoljno se namršti kada shvati kakva je loša domaćica bila. Isprazni lončić vruće vode u sudoper i nezadovoljno se nasloni na elemente kuhinjske.
Osjećala se zbunjeno i to nije bila česta emocija kod nje. Uvijek je znala u kojem je stanju, ali sada... Sada ni sama nije znala što osjeća za ovaj nenadani dolazak vlasnice stana, njezine prijateljice, premda joj uvijek bila više kao zamjenska majka.
„Rue?“ začuje plahi glas iza sebe i ugleda Finn naslonjenu na okvir vratiju i dalje omotana dekom. Njezine plave oči su izgledale umorno, plaho i tako, tako tužne. Izgledala je shrvano, nemoćno.
„Finn?“ ona nju upita i dalje ne vjerujući. „Ja, ja... I dalje ne mogu vjerovati da si ti tu. Sa mnom, pored mene. Nakon toliko vremena sam i odustala“, ona iskreno reče.
„Znam, ili bolje rečeno, shvaćam. Trebala sam se javiti, ali nisam bila dovoljno snažna da to učinim. Nemoćna.“
Rue kimne, shvaćajući.
„Dogodilo se toliko toga a većinu nisam htjela priznati kao nešto što je iza mene. Jednostavno sam se isključila od... svega, Rue. Shvaćaš li?“
„I ja se nekad tako osjećam, vjeruj mi“, ona joj reče i priđe joj bliže. Obuhvati ju rukama i stisne jako, kao da ju nikad prije nije zagrlila. „Nedostajala si mi, Finn.“
Ona njoj pomiluje kosu, majčinska navika i reče: „I ti meni.“
Rue započne plakati.